Da li će na teritoriji Crne Gore biti raspoređene vojne baze ?

Članstvom u NATO-u, zemlja ne gubi svoj suverenitet već je on dodatno ojačan. Kao članica NATO-a, Crna Gora ima ravnopravan glas kao i ostale članice jer se odluke donose jednoglasno. Bez saglasnosti se ne može donijeti nijedna odluka u okviru Alijanse. To znači i da je odluka o izgradnji i uspostavljanju eventualnih stranih vojnih baza na teritoriji Crne Gore isključivo u našoj nadležnosti. Bez pristanka Crne Gore, nijedna vojna baza neke druge države ne može biti otvorena na njenoj teritoriji. Većina članica NATO-a nema vojne baze na svojoj teritoriji. Nijedna država iz regiona, članica NATO-a, kao što su Hrvatska, Slovenija, Albanija ili Bugarska,takođe, nema baze.

Ko učestvuje u međunarodnim misijama/operacijama NATO-a?

U misijama NATO-a učestvuju samo profesionalni vojnici. O učešću crnogorskih vojnika u misijama odlučuje Skupština Crne Gore. NATO nema mandat da obaveže vojne snage zemalja članica na odlazak u misiju. Odluku o tome, kao i u slučaju vojnih baza, donosi sama zemlja. Učešće u operacijama i mirovnim misijama ne zavisi od članstva u NATO-u. Crna Gora je dio međunarodne zajednice, a ne izolovani sistem, zbog čega dijeli odgovornost za globalnu bezbjednost. To je slučaj sa svim državama, kako članicama NATO-a, tako i neutralnim zemljama. Neutralne države poput Austrije, Finske, Irske, Švedske i Švajcarske takođe učestvuju u operacijama NATO-a (Avganistan, Kosovo). 
Shodno članu 5. Vašingtonskog sporazuma, napad na članicu NATO-a smatra se napadom na sve. To u praksi ne znači slanje vojske ukoliko država to ne želi ili nema kapaciteta da to učini. Island npr. nema vojsku, a članica je NATO-a. Država može pomoći angažovanjem policijskih snaga, ljekara, eksperata i sl. Istovremeno, to znači da i Crna Gora postaje dio sistema u okviru kojeg će joj svaka država članica NATO-a, na neki način,pružiti pomoć,ukoliko joj bezbjednost bude ugrožena.

Koliko košta članstvo u NATO ?

Ostvarivanjem punopravnog članstva u NATO-u, neophodno je plaćati članarinu koja se određuje na osnovu veličine zemlje i iznosa BDP-a. Taj iznos u našem slučaju je oko 450 hiljada eura na godišnjem nivou. Sredstva iz budžeta NATO-a koriste se i za finansiranje raznih programa u državama članicama čija je vrijednost, posebno za zemlje poput Crne Gore, mnogo veća od iznosa naznačene članarine.

Da li su vojne operacije NATO-a u Avganistanu, SR Jugoslaviji i Libiji imale međunarodni legitimitet?

Misija ISAF u Avganistanu, koja je trajala do kraja 2014. je sprovedena uz saglasnost UN-a, a za njeno uspostavljanje su glasale države članice Savjeta bezbjednosti UN-a, uključujući i Rusiju. Isto važi i za misiju „Odlučna podrška“, koja je započeta 1. januara 2015. u Avganistanu, na osnovu Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a 2189. Ove misije se sprovode na zahtjev Vlade Avganistana. 
Kada je riječ o Libiji, vojna intervencija je bila podržana rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN-a 1970 i 1973 koje su ovlastile NATO da preduzme „sve neophodne mjere“ za zaštitu civila i civilnih naselja koje su bile pod prijetnjom napada.
Intervencija 1999. u SRJ je je uslijedila poslije višegodišnjih napora UN-a i Kontakt grupe da se postigne mirno rješenje sukoba. Intervencija NATO-a u SRJ se nije zvala «milosrdni anđeo» kako se to često pogrešno navodi u našim medijima, već je njen naziv bio «ujedinjene snage». Tačno je da Savjet bezbjednosti UN-aformalno nije dao ovlašćenje NATO-u da počne sa intervencijom na Kosovu, što se smatra neophodnim u međunarodnim odnosima. Ipak, neposredno prije intervencije ovo tijelo je u nekoliko navrata osudilo ratne zločine na Kosovu i konstatovalo da je veliki broj izbjeglica koje su bile prinuđene da napuste Kosovo predstavljao prijetnju regionalnom i međunarodnom miru i stabilnosti. Ove odluke su podržane od svih stalnih članova SB UN-a, uključujući Rusiju. Po okončanju intervencije, KFOR, u kojem je na početku njegovog djelovanja učestvovala i Rusija, je funkcionisao u okviru mandata dobijenog Rezolucijom 1244 SB UN-a.

Članstvo ili neutralnost ?

Pristupanjem NATO-u se garantuje očuvanje suvereniteta, dugoročna bezbjednost i sigurnost, jeftiniji koncept odbrane, dodatno jačanje vladavine prava i institucija sistema, borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, demokratska kontrola vojske i policije i dr. Članstvom, Crna Gora postaje i prepoznata kao stabilna država, što će se pozitivno odraziti na sigurniji poslovni ambijent, nove direktne investicije, turizam, ali i nova radna mjesta. 
Neutralnost bez čvrstih garancija međunarodnih institucija i najvećih država, predstavlja političku deklaraciju bez veće težine. Koncept neutralnosti takođe podrazumijeva snažnu vojsku i pune kapacitete odbrane, uz uvođenje obaveznog služenja vojnog roka. Crna Gora bi, ukoliko proglasi neutralnost, došla u situaciju da izdvaja veća finansijska sredstva za troškove odbrane a da, uzevši u obzir njenu veličinu, kapacitete, kao i složenost aktuelne bezbjednosne situacije u svijetu, i dalje ne bude u stanju samostalno odgovoriti na sve probleme i izazove. U slučaju neutralnosti, crnogorski vojni budžet bi bio dva do tri puta veći nego sada jer bi trebalo izdvajati između 100 i 150 miliona eura za vojsku. Ove troškove bi morali da plate crnogorski građani.